Najvažnija dužnost učenika jeste da svoju dušu očisti od svake nečistoće, tj. ružne osobine i grijeha. Kao što se nečist ne može pristupiti namazu, tako se i učenju koje je namaz srca i duše ne može pristupiti prije nego se ukloni nečistoća. El-Gazali kaže: “Kao što nije ispravan namaz, koji je obaveza tjelesnih organa, bez čišćenja vanjštine od svake vrste nečistoće, tako nije ispravan unutrašnji ibadet srca i ispunjavanje srca znanjem bez uklanjanja negativnog ponašanja i loših osobina“ (Ihja,1:66). Samo čista i upotpunjena duša može dokučiti istinsko znanje koje koristi čovjeku i donosi mu sreću na oba svijeta.
Učenik se mora u potpunosti posvetiti znanju i studiranju. Pozivajući se na kur'anski ajet u kojem stoji da „Allah nijednom čovjeku nije dao dva srca“, El-Gazali ukazuje da čovjek ne može biti istovremeno fokusiran na dvije različite stvari. U vrijeme studiranja student se treba udaljiti od svega što ga zaokuplja od učenja, makar to podrazumijevalo rastanak s porodicom i mjestom življenja. Zbog toga je rečeno: „Da bi postigao nešto znanja, moraš mu se u cjelosti posvetiti. Misao koja je obuzeta različitim stvarima je poput potoka čija se voda razlije u različitim pravcima, nešto od nje upije zemlja, nešto ispari, ali na koncu ne ostane ništa za navodnjavanje“ (Ihja,1:68).
Znanje se postiže samo poniznošću i pomnim slušanjem, zato se učenik ne smije oholiti nad naukom i učiteljem. Prihvatit će svaki njegov savjet i postaviti se prema njemu kao bolesnik prema obazrivom i stručnom ljekaru. Poniznost pred naukom podrazumijeva da prihvati ono što je istina, odgovaralo mu to ili ne, a poniznost pred učiteljem podrazumijeva da prihvati njegove dobronamjerne savjete i da mu bude čast da učitelju čini hizmet. Od oholosti prema učitelju jeste i da se učenik susteže da uči osim od poznatih i afirmisanih učitelja. Onome koji se pokušava spasiti od zvijeri koja ga progoni, kaže El-Gazali, svejedno je ko će mu u tome pomoći, poznata ili nepoznata osoba. Zbog toga je rečeno: Znanje odbija oholog mladića kao što bujicu odbija uzvišica. Učenik se treba povinovati svom učitelju i slijediti njegova uputstva, makar mu se činili besmislenim i pogrešnim. On možda ne razumije kakva je mudrost učitelja u tome i šta želi postići. Tako nekada iskusan ljekar bolesniku koji boluje od vrućice povećava temperaturu kako bi mogao podnijeti djelovanje lijeka, a onaj koji ne zna šta liječnik radi tome će se čuditi i negodovati. Ukoliko učenik odbaci učiteljev savjet i metodu koju on odabere slijedeći svoje mišljenje i stav, onda znaj, kaže El-Gazali, da je osuđen na neuspjeh. A ako neko kaže da učenik ima pravo da postavi pitanje i iskaže svoj stav, to je tačno, ali onda kada učitelj procijeni da je učenik spreman da razumije odgovor. Učitelj najbolje zna kada je vrijeme da učenik nešto sazna i da mu pojasni neko pitanje ili postupak (Ihja,1:69).
Za učenika je važno na početku studiranja, svejedno da li se radilo o ovosvjetskim ili onosvjetskim znanostima, da se ne bavi spornim pitanjima oko kojih postoje različita mišljenja i upušta se u polemike sa sljedbenicima različitih pravaca jer mu to može donijeti smetenost, zbunjenost i sumnju u same osnove znanja. Na početku svoga izučavanja učenik će se držati pravca i mišljenja svog profesora. Ukoliko profesor ne posjeduje vlastiti stav i mišljenje kojeg se drži, već samo prenosi stavove i mišljenja drugih, onda od takvog prefosora ne treba da uči. Šteta od njega može biti veća od koristi. On ne može biti učitelj, kao što ni slijepac ne može voditi druge slijepce (Ihja, 1:69).
Učenik se treba upoznati sa svim pohvalnim naukama, njihovom metodologijom i ciljevima i detaljno proučiti ono što smatra najvažnijim. Sve nauke su međusobno povezane i nadopunjuju se. Nauke možemo svrstati u dvije kategorije: one koje vode Uzvišenom Allahu i Njegovoj blizini i zadovoljstvu i one koje pomažu na tom putu. Nakon toga, one se gradiraju spram bliskosti ovom cilju (Ihja,1:70).
S obzirom da je nemoguće ovladati svim naukama, učenik treba nastojati da od svake nauke uzme ono najbolje i najvrjednije i da osjeti miris svake nauke vodeći računa o redoslijedu. Nakon toga, svu svoju snagu i pažnju usmjerit će na najvrjednije znanje, a to je spoznaja Uzvišenog Allaha. To je najuzvišenije i najčasnije znanje koje donosi spas i sreću. To je cilj svih nauka i sve druge nauke su sluge tom znanju. Međutim, pod znanjem o Uzvišenom Allahu El-Gazali ne misli na rasprave teologa niti vjerovanje običnog svijeta nastalo oponašanjem, već na čvrsto ubjeđenje koje nastaje kao plod svjetla koje Allah ulije u srce čovjeka koji svoju unutrašnjost očisti od svega ružnoga (Ihja, 1:70).
Učenik se neće upuštati u izučavanje neke nauke sve dok dobro ne ovlada onom naukom koja joj prethodi, jer nauke imaju svoj nužni slijed i poredak i svaka od njih je stepenica ka drugoj. Samo onaj koji vodi računa o ovom redoslijedu će uspjeti na tom putu (Ihja, 1:70).
El-Gazali preporučuje studentu da se bavi filozofijom znanosti kako bi spoznao vrijednost svake nauke. Postoje dva glavna kriterija prema kojima se vrjednuju znanosti: rezultati (plodovi) neke nauke i snaga njenog utemeljenja i argumentacije. Naprimjer, matematika je u pogledu argumentiranosti ispred medicine, a medicina je ispred matematike u pogledu rezultata. Ipak, prilikom vrjednovanja treba dati prednost rezultatima u odnosu na argumentiranost. Na osnovu toga, najvrjednije znanje je znanje o Allahu, Njegovim poslanicima i knjigama i zato se njemu treba posvetiti posebna pažnja (Ihja, 1:71).
Student ne treba nauku koristiti za postizanje „ovosvjetskih ciljeva“ kao što su vlast, imetak, položaj, pokazivanje pred neukima i uzdizanje nad kolegama. Cilj učenja jeste upotpuniti svoju dušu i ukrasiti je vrlinama za vrijeme života na ovom svijetu, odnosno postići Božiju blizinu na drugom svijetu. S tog stanovišta, „onosvjetsko“ znanje je najvrjednije i najčasnije. Međutim, to nikako ne znači da El-Gazali omalovažava i nipodaštava druge korisne nauke. Naprotiv, oni koji se bave korisnim naukama su poput vojske u ratu. Neko se bori, neko vodi logistiku, neko vodi brigu o ranjenim, svako ima svoju ulogu koja je važna i neophodna. Tako je i sa različitim naukama. Zato El-Gazali kaže: “Svako onaj koji traži Božije zadovoljstvo baveći se naukom, i to bilo kojom naukom, ona će mu, bez sumnje, koristiti i uzdići ga“ (Ihja, 1:71).
Za studenta je veoma važno da spozna odnos svake nauke prema krajnjem cilju kako bi mogao izabrati ono što je važnije i bliže cilju. Prema El-Gazaliju, sa aspekta odnosa prema krajnjem cilju nauke možemo podijeliti u tri skupine. Da bi nam olakšao razumijevanje ovih skupina on navodi sljedeći primjer: ukoliko bi neko obećao robu da će, ukoliko u potpunosti obavi haždž, dobiti slobodu i vlast ili ukoliko obavi sve pripreme i krene na hadždž, ali mu se u putu nešto ispriječi i ne obavi hadždž, da će u tom slučaju dobiti samo slobodu, rob bi morao učiniti tri stvari: osigurati sredstva za put, pripremiti devu i opskrbu za put, napustiti mjesto boravka i zaputiti se u pravcu Kabe i, kao treće, obaviti sve obrede hadždža. Tako je i sa naukama. Prva skupina je poput osiguravanja sredstava i opskrbe za puta, a to su pravo (fikh) i medicina. Druga skupina je poput prelaska pustinja i planina, a to je pročišćavanje i usavršavanje duše. Treća skupina nauka je poput obavljanja obreda hadždža, a to je duhovno, intuitivno znanje o Bogu, Njegovim svojstvima i djelima. Onaj koji je sve obavio postigao je spas i sreću (Ihja, 1:72).
Hfz. mr. Edin Dedić
0 komentari:
Objavi komentar